Naziv Blato se prvi put pojavljuje u Poljičkom statutu 1486. kada se govori o granici Poljičke republike „... ispod sela Ugljani, niz Cetinu, ali posrid rike u Blatu od Radobilje niz riku na Kreševo..“ Blato je dio župe Radobilje koja je prije dolaska Turaka 1475. bilo pod vlašću bosanskih kraljeva. Turska vlast je od 1475. do 1716., mletačka od 1716. do 1797., pa austrijska od 1797. do 1806., Francuzi od 1806. do 1813., ponovo Austrija od 1813. do 1918. kada je stvorena Jugoslavija. Naziv Blato na Cetini dobiva oko 1900. kada dolazi pošta pa su mnoga pisma odlazila na Korčulu.
Prvo ime koje se spominje 1611. je don Juraj Perišić, župnik u Radobilji, zatim blatski težaci Toma Babajić, Toma Ratković i Jure Strižić 1643. godine. Najstarija blatska prezimena čije stanište je Blato su: Babajići, Strižići, Madunići, Perišići, Smoljanovići i Keglevići, a svi ostali su doseljavali u različitim povijesnim razdobljima. Pored navedenih prezimena u prvom mletačkom popisu iz 1725. su Franići, Sladojevići, Škobalji, Duvnjaci i nekoliko prezimena koja su se raselila kao: Bašići, Brodarevići, Žilići, Perkovići i Ratkovići. U popisu 1734. dolazi do naseljavanja pa se javljaju: Bartulovići, Gale, Dajak, Raulj, Zečić, Kraljević i Šarić a poslije Borovac, Vukić, Kalajdžić, pa od sredine 19. st. Lončar, Franković, Lasić, Kekez, Miljak, Matijević i Bilić.
Treba naglasiti da su Madunići 1725. naselili Cistu Provo, a iste godine Keglevići (Keglji) Cistu Veliku.
U Drugom svjetskom ratu poginulo je 35 Blaćana, a u Domovinskom: Ivan Matijević, Ante Sladojević i Miljenko Zečić, a Blaćanin je i Bruno Vukić, brigadir Hrvatske vojske.